Unutarnji glas

Kaže meni moj "Halil",

-Obzirom da sve što se događa, biva s Božijom voljom i određenjem, to znači da je On odredio da ja ne vjerujem u Njega i da ću zato da odem u džehenem! Je'l tako? – zašutjela sam zbunjeno, prebirući po svom prepotentnom mozgu da izvučem bar "odgodu" - Zar sam ja kriv zbog toga??? Zar je to Bog? Zar je to pravedno??? Kao da Bog sam igra šaha i navlači poteze predodređeno gubitničke strane tako da može biti matirana! Ja sam, znači figura u Njegovim rukama, koju će On gurnuti u provaliju i još će me se optužit da sam ja odgovoran za sve pogrešne poteze!!!

Nisam znala odgovor, niti sam imala hrabrosti da ga tražim u trenutku vlastite zbunjenosti sa vlastitim svjetonazorom. To nije bio trenutak razočarenja i sumnje u sve do tada vjerovano, već bijesa što jedino imah za odgovorit, ono što prihvatih kao aksiom bez pomisli da neko može tražit dokaz, da Bog jeste pravedan. Dobila sam podsmjeh i likovanje na pobjedu u raspravi. Ne znam šta mi je bio gori poraz, moja naivna nadobudnost u skromnom znanju ili to što me „neznalica“ potukla u raspravi tipa ´je l' mlijeko bijelo ili crno´. Ipak, to je bilo jedino potrebno odgovorit tada.

"Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali. Mi smo ih stvorili s ciljem, ali većina ovih ne zna." (Ed-Duhan, 38-39)

Ovaj ajet je zvučao kao ohrabrenje, obzirom na pomenutu asocijaciju šahovske igre. Više se ne mogu sjetiti ni tih predavanja, ni traljavih objašnjenja koje su mi davali razni alimi, pri kojima sam bezbroj puta poželila da ih nisam ni pitala kad već nisu bili dovoljno mudri da kažu, ne znam.

Jednom mi je zapala za uho predaja o stvaranju duša, gdje se kaže da su sačinjene od osobina. Druga, pak izjava jednog efendije koja mi je u prvi mah zvučala neozbiljno, a poslje i na osnovu prve predaje pomalo počela dobivati smisao, „Nije svako za vjere“.

Krajnje shvatanje, pomalo teško objašnjivo rječima, dolazi zapravo iz priče o tatinoj bitci srca i gvoždža. Način na koji je postavio „snage“ u mojoj igri, predodredjujući pobjednika samom postavkom, bio je nerealan za svijet igara, jer takva postavka zapravo više nije bila igra. To je bilo uzvišavanje vrijednih osobina i ponižavanje zlih. Upravo takvom postavkom, jačina karaktera, odanost, vjernost, sanga vjere, časti i dostojanstva dolazi do izražaja bez obzira na ishod bitke, koji je realno gubitnički za stvarnog pobjednika. Ishod bitke je tu zapravo nebitan, već način na koji se postavimo u bitci.

Recimo, da su se na strani „Bosanaca“ u tatinoj postavci našli ljudi koje odlikuju osobine nevjerstva, izdaje, kukavičluka, pokvarenosti, zavisti, pakosti, ljubomore, oholosti, uopće ljudi kojima su ovodunjalučke „vrijednosti“ jedine koje poznaju i vrjednuju, kako bi oni reagirali na sitaciju u kojoj im se oduzima moć da se bore, gdje im se 100% oduzima život, a imaju šansu da predaju, da izdaju zarad života?

U slučaju da se u beznadežnu bitku upuste moji goloruki Bosanci, oni već tad pobjeđuju. To je ta predodredjenost!!! Predodredjenje nastalo stvaranjem duše! Ona po svom kodu, sačinjenom od kombinacije različitih osobina ima predispozicije za uzvišavanje ili ponižavanje. I ne mogu ni zavist ni pakost, ni kukavičluk ni zlo biti uzvišeni!!! I mogle su se one odmah po svome kodu pri samom stvaranju rasporedit po dženetu i džehenemu, ali ne, one idu na kušnju, da se zna zašto, da se pouka primi! Jer to nije IGRA!!!

Iskušava ih se bitkama, dunjalukom, životom i smrću, al samo oni „razumom obdareni“ znaju i vjeruju da je predodredjeno i da će njihov „kod“ doći na kušnju da bi mogli ući u dženetske bašće! Zar to nije pravedno???

Moj Halil, se mogao zvati i Besim i Ćazim, i Marko i Jerko... više nije bitno... To je samo ime, samo tijelo, samo utjelovljene jedne kombinacije. Nije svako za dženeta! Ne mora On ni doslovno upravljati nama, naša kombinacija osobina će reagirati na kušnje na način da same pokažu šta jesu i gdje im je mjesto.

Nije se tad imalo gdje kupiti igračaka, pogotovo ne tenkića, topića, transportera, vojnika, što mi je tih ratnih godina bilo najinteresantnije za igru - pravila sam ih od kartona. Imala sam više T 84-orki nego cijela ARBiH pred kraj rata :)))

Sva "artiljerija" označena sa ljiljanima, sve najbolje čikice su armija, sve pokvarene, ružne, raspadnute, iz nekog razloga omražene figurice, ako nisu završile u smeću, onda jesu u "četnicima".

Razapnem deku, naboram je da liči na neki reljef, udubim mjesta za rovove i tranšee i svu silu i sjaj stavim na stranu ARBiH, a sav jad od svojih igračaka na stranu četnika. Tako sam se znala igrat po vazdan.

Posmatrao mene tata jedan dan tako i pita me:
-A koje ti je Armija tu, a koje četnici?
Iako je bilo očito obzirom da su zastavice i na jednoj i na drugoj strani bile izrazito uočljive, pokažem ja njemu prstom, a tata će opet na to:
-A gdje su četnicima tenkovi?
-Pa, nemaju ih! - slegnem ja ramenima
-Kako to da četnici nemaju tenkove?
-Ah, da ne bih njima pravila tenkiće??? - pa fakat! To je ogroman trud bio! Valja srezat karton i pola svojih prstića da bi na kraju nacrtala trobojku na njega - to fakat nisam mogla! Nije do mene, same ruke nisu htjele :-p
-Znači, po tebi smo mi agresori? - mislim da ga nisam skontala - Agresor je onaj koji naoružan napada golorukog.
-Pa imaju puškice!!! - uhvatio me bijes od same pomisli da svoju ručno izgrađenu "silu" stavim na stranu četnika - Boli me briga!!! Ja im ne dam svoje tenkiće!!!
-Gledaj sad ovo - dođe on do mene, uzme svu moju "artiljeriju" i premjesti ih kod četnika. Ostavi mi samo "Krnju", koji je bio replika stvarnog "Krnje", dugo vremena jedinog topa kojeg smo imali (PAT - protuavionski top, smješten na FAP-u - fabrika automobila Priboj, hahahhaha...  FAP! - zna se valjda šta je FAP; svakako pripremam jedan post o Krnji, znaće se i zašto je krnjav).

Istini za volju ostavio je sve čikice na svojim stranama, a ja sam tačno, men'se čini mogla vidjet kako se one bagave figurice od četnika keze gledajući u "pojačanje" koje im stiže.

-Eh, vidiš sad - nastavi tata - ovi su sad naoružani do zuba. - pokaza na četnike - Imaju oružje kakvo žele, k'o što i imau, al' ovi ovdje - pokaza na Bosance - oni imaju srce... - zastade tu, k'o da je rek'o atomska bomba - ...i oni će pobjedit. Vidjećeš!... Eto pokušaj se igrat, vidjećeš da će ovi pobjedit .............................................................- i čikice i ja smo ga blijedo gledali.

Naravno, čim se tata okrenuo ja sam borbene snage vratila na SVOJE položaje. Ne sjećam se je'l tati bilo krivo što ga nisam razumjela, nisam ga smjela ni pogledat (podsvijest da je rek'o nešt' pametno). Kadgod bih se poslje tog igrala rata sa tim figuricam, proganjala me ta ideja o srcu kao oružju. Međutim, konsultirala sam se i sa čikicima - i oni su rekli da je to pravo besmisleno.

Relativno mnogo vremena je moralo proći da shvatim smisao. Desilo se to nakon jedne naizgled nevezane situacije. Već sam bila mladi nadobudni demagog koji se smatrao neprikosnovenim u raspravama o vjeri, životu, smislu... sve dok Vila nije naletila na Halila.

Sljedeći post o "Halilu"

Čini mi se da vjera s kojom se rodih, ne izadje iz mene nikad, ali mi je tek nekad u poznom djetinjstvu dala svoj čarobni štapić i "knjigu moćnih čarolija".

Adnela, Adnela... tako se zvala jedina curica u mojoj mahali tih prvih ratnih godina. Bila je mlađa (i sada je vala) od mene četiri godine. Uvijek sam bila sklonija starijem društvu, al ovaj put nisam imala izbora. Svejedno što je bila "beba", mala me rasturala kadgod bi igrali škole (to je ono, nacrtaš 8 kocki i "nebo", bacaš kamenčić i skakućeš do "neba").
Tajna Adnelinog rasturanja škole je ležala u njenim čarolijama, koje tiho izgovori u kamenčić, hukne u njega i baci drito na broj na koji treba. Kaže da prouči suru u kamenčić.
-Koju?
-Rabijesir!
-Ma hajd, bježi! De me nauči!
-A ha! Ne znaš rabijesir!!!? - razrogači oči i stavi ruku na usta od šoka da se ne vidi koliko je zinula.

Kontam se u sebi, kako misliš da ću ga znat, curice draga, kad me nema ko naučit. Budi sretna što znam da je sura nešto što ima veze sa islamom.

Nauči ona mene "suru" (u taj vakat, jal' sura, jal' dova). Huknem ja i hopala... Vidi čuda!!! I tako opet i iznova - razvali ja Adnelu! Djaba što je i Adnela "hukala". Jao, otkrića! Nevjerovatno!

Krivo bi Adneli što mi otkri moćnu tajnu, razljuti se i promjeni taktiku. Vidim ja uči ona u kamenčić podugo nešto. Opet me razvali, pinčule jedno prefrgano!

-Šta si sad to proučila?
-Neću ti reć!
-Gdje se to može naučit?
-U mejtefu! - mudrica jedna, dobro je znala da sam iz mješanog braka i da neću nikad zakoracit u mejtef! (pokušavala sam, al' me bi stid da pitam tatu da me pusti s djecom tamo, možda bi me i pustio - hajd ga znaj)

Medjutim, sjetim se ja, jednom kad nam je efendija dolazio na prelo, donio tegaru što mu žena napravila, i jednu knjigu. Bijela knjiga sa velikim plavim pravougaonikom na naslovnoj strani na kojoj piše "Vjeronauka". Kaže, ovo je za (moje ime), ako bude htjela učit!

Dočepam se ja te knjge i laganini... (hahaha... Adnela tad još nije znala čitat - hahahah... Adnela, sine, moraćeš prvo u školu da me odsad pobjediš u "školi" - hahahahaha...). Garant je tako i bilo poslje, više se ne sjećam, jer sam "čarolije" počela koristit za sve što mi je trebalo i više mi nije bilo ništa čudno i nevjerovatno u tome - nikad više mi nije bilo nevjerovatno! Samo sam vremenom prestala da zovem to čarolijama.

U školi, kad pita, kad je kontrolni; u kući/podrumu kad mama pobjesni ili zaplače, kad padaju granate, kad me strah mraka, kad mi treba bajramluka da si kupim veću harmoniku i nove sanke... sve! Sve su mi se želje ispunjavale. Imala sam svog tajnog nevidljivog "Prijatelja", (oprostite mi na poređenju, ali za tadšnje dječije poimanje Boga, to bi bio najadekvatniji termin) koji je uvijek stajao negdje iza mene i odazivao se kadgod bih Ga pozvala da malo sredi situaciju. Tad kao djetetu mi se činilo da non stop bdije nada mnom, pa bih se povremeno zapitala, kako stigne sve nas na svijetu da pripazi odjednom! Svejedno, osjećala sam se k'o Aladin. :)))

U tom sam naučila Fatihu, Ihlas, Felek, Nas, razne dove, zikre, šartove, pravila ponašanja, uzimanje abdesta i sam namaz... gledala one čikice bez očiju nacrtane u efendijnoj knjizi i za njima... (e, moj efendija, čak i kad bi vidio da tvoja knjiga više ne liči ni na kupus, ne bi znao koliko si sevapa zaradio)

Nastavilo se to,  od raznih "čuda" do bistrih snova, ali nije stvar u čudima, ne pada mi na pamet da ih prepričavam niti da ih se prisjećam - nebitna su, to je Božija mudrost upute. Tako odmjerena, prilagođena, "tajmirana" taktika uvođenja u čarobni svijet milosti, onda kad odrastaš u porodici u kojoj nema ko da te poduči, može biti samo Božije djelo.

Imala sam roditelje komunjare (više ni oni nisu ateisti), a imala sam islamski odgoj!

Što više starim sve više se razočaravam u sve odreda! Sjećam se da su me nekoć strašno nervirali "Iskusni", koji bi se s neopisivim merakom šprdali, u najkulturnijoj varijanti, onako s visine  tipa "spust'se na zemlju dijete" komentirali moje zanosne izjave o budućnosti, Bosni, Pravdi, Istini... Tipično nezrelo nadobudno dijete, pokupilo sve petice i pohvale što je moglo pokupit i aman sva je pamet svijeta u tome, a u stvari... - imala sam samo čisto srce.

Ne osjećam se umorno, ni iscrpljeno. Osjećam se izgoreno!

Prva bitka i granata BUM!!! Da zlo bude gore, u pitanju je "friendly fire". Jao, kako sam zakukala... Aman, sve su medalje požutile, svi ideali utopije, svaki smisao izgubljen, svi ljudi pokvareni, ono malo poštenih, jal' pod zemljom jal' svezanih ruku, sve istine skrivene pod velom laži, sve pravde zametene krivdom, sve dobro bespomoćno... Ja ne mogu, ja ne mogu... Ja suborca nemam... - i tako i ja zaronila u, pa daleko je od suicidne depresije, al vrlo blisko zaraznoj bosanskoj letergiji.

Najednom, moji "Iskusni", nadmeni komentatori zamjeniše podsmjeh tugom. Prevaranti i licemjeri! Trebala sam znat da su vjerovali u moju snagu kad sam zabludno srala o idealima! Nadu su skrivali, tipično bosanski, podsmjehom.

Zar smo stvarno, svi mi mladi bosanski ljudi tako pokolebljivi i krhki? Jesmo li stvarno bespomoćni? Zašto nam pripisuju moć koje nemamo??? Jesmo li mi zaista djeca onih očeva koji prvi put nakon mnogih stoljeća braniše životom, pod svojim imenom, svojom zastavom, ovo malo svoje hiljadugodišnje zemlje, bašće, avlije i čaršije? Jesmo li stvarno toliko izgubljeni da izgubimo taj emanet što nam ostaviše? Jesmo li toliko bijedni da prihvatimo život bez časti i dostojanstva i starost u kojoj nećemo moći pogledat prošlost bez stida?

Čas pogled na vlastite krhke ruke, čas na zapuštene mezarluke - tako lijepo bi bilo leći pored njih kao ljudsko biće!

Postoje neki događaji koji se odigraju u određenom trenutku, a na prvi pogled se čine sasvim običnim. Oni su, najčešće samo sprovođenja navika ili obaveza, ali ih ponekad zaogrne neka čudnovata aura, ako bih to tako mogla nazvati, koja svjetlosti, bojama i oblicima dade neki neobični, reklo bi se zbog svoje neuobičajenosti vanzemaljski karakter, jedva primjetan, ali dovoljno jak da osjetite njegovu posebnost.

Takvi se trenuci urežu u memoriju kao neki žig, obilježje nečega i... povremeno u nekim raspoloženjima za koja su se vezala, izlaze na oči, blješte i ječe živopisno, kao da ih proživljavate iznova.  I pričala bih ja tad filozofije i ideologije na dugo i na široko, prvi put izgovarajući rečenice, dotad, u riječi nepretočene spoznaje, šokirajući se nad njihovom jačinom i dubinom, ali ne! Dovoljno mi nije.

Ne mogu to riječi, a ni sjaj u očima dočarati neće taj tenutak... tu ramazansku noć u haremu Čaršijske džamije.

Odjekuju kapljice drhtavog šadrvana u haremu, prigušujući žamor ljudskog smijeha, razgovora i povika što dolaziše sa čaršije, od ljudi koje noge same, po nepisanom pravilu uvijek dovedu do Sebilja gdje žeđ osjete, ali ne! Tek nedaleko odatle, među starim kamenim svjedocima, duše su se istinski napajale.

Jesenja je to noć bila, ali blago topla sa laganim povjetarcem. Poslao nam je vjetrove da nas pomiluju, a mene sjetilo na majčina milovanja kad me je na počinak ispračala i kad se žmarci niz kičmu skotrljaju do pupe da ga blago zaškakiljaju, tek za jedan smješak kojeg će oteti obrazima. Zar samo za osmjeh mi toliku radost činiš?

Zvjezdano je nebo bilo, a činilo se da zvijezda ima posvoda oko nas, ponajviše na laticama ruža penjačica što su se omotavale oko šadrvana i taraba u haremu džamije. Je li to On nama nebo približio ili je nas među zvjezde uzdigao?

Stajali smo na trijemu. Pritisle me sestre i s desna i s lijeva. Stopala uz stopala! Ramena uz ramena! Šta im je!?

Il' je stijenje iz mulja izronulo? Il' su bijeli nišani predaka palih? Il' su pesnice stisnute što dlanove ne otvaraju, da se žiška ugasila nebi? Čvrsto je...

Učio je hafiz milozvučno, a u grudima odjekivaše doboši ratnički. Gledali smo preda se na ćilim crveni, a pod svjetiljkom sjena haljina naših što se talasaju pod povjetarcem. Horizont se zapalio, a zastave se zavijorile!

AMIN!!! – odjeknuše topovi iz muških grla! I padali smo licima zemlji, vraćali joj se i bivali iz nje oživljeni .

Ostali smo noć ili dio noći... svjedno. Čaršija je bila pusta. Duše smirene i oči sjajne, što minarete čaršijske izgrliše... lijepi moj islam!

...

I pričam ja po kafama, baščama, studentskim salama, blogovima, MSN-ovima... satrah se s pričom o jedinstvu, borbi, smislu, svrsi, mezarjima bijelim, o Bosni, o islamu... a najradije bih da vrisnem:

Stan'te sa mnom u safove čvrsto!!!

Stužilo se nad Bosnom danas... dok proplakalo nije. Naše krvi, Sloboda je nezasita, a Pravda nam se pravda da joj sudbinom nije dato da nam se za krv prodaje. I eto, sad s gorčinom u grlu gledamo, čas mezarja, čas dječicu bezazlenu...

Gospodaru moj, čini se da smo Ti mi jedini na dunjaluku koji bi napravili dernek kad bi saznali da je sutra Sudnji Dan...

Tek nas tješiš, Jedini, da nas u Firdeusu ima mašallah...

Obećala sam da ću pričati o nekim anegdotama iz djetinjstva, koje su me na određeni način, u manjoj ili većoj mjeri izprofilirale u ovo što sam danas ja ili što, možda je najkorektnije reći, pod inercijom te prošlosti težim da budem.

Bilo je kasno ljeto '92 godine. Stari je izveo burazere ispred kuće da isprobaju novu puškicu što ju je nabavio. Bila je mala, crna s prigušivačem, rasklopnim kundakom i najsimpatičnije od svega, šanžer joj bio u obliku doboša sa puno malih sitnih metaka. Rekli su mi da se zove „Slovenka“. Tada mi je kao djetetu bilo pravo čudno zašto puškama daju imena po ženama tipa „Ciganka“, „Argentinka“ i eto sad ima još i „Slovenka“, pa sam često znala ljude natjerati na smijeh tražeći da mi potvrde da postoji puška koja se zove „Bosanka“.

Kao i svakom djetetu, kad je nešto malo i ušušno, ono ima neki čudni osjećaj da je to za djecu. Tako sam na tu puškicu gledala s velikom radoznalošću i nisam prestala da preklinjem tatu da mi da da „opalim jednom“. I tek kad je mama, histerična zbog toga što rešetamo susjednu napuštenu kuću, otišla iz vidokruga, tata mene pozva da mi pokaže kako se puca.

I stvarno, opalila sam nekoliko metaka na samo jedan kratki pritisak okidača. Ne sjećam se jesam li ijednom pogodila metu koju su postavili uz tu kuću, obzirom da sam se poslije toga hvalisala djeci iz mahale kako sam bila nevjerovatno precizna, a tome i nije baš vjerovat, pa mi se nekako zamaglilo u sjećanju. Nije ni bitno, uostalom.

Bitno dolazi poslije, čak i poslije toga što sam naučila da rasklopim, očistim i ponovo sastavim pušku, a to mi je bio ponosniji posao čak i od crtanja Bosne i ljiljana. I tad, iako dijete od devet godina, osjećala sam tu puškicu kao simbol veličanstvenog, čarobnog, nevjerovatnog podviga malog bosanskog čovjeka, kao i to da ja, iako mala i bezazlena, dajem svoj doprinos tom čudu Bosne.

A onda je došla zima '93... Morana! Staroslovenska boginja smrti dala je toj zimi svoje ime. Iako su vijesti o strašnoj ljudskoj kobi pristizale svakodnevno, nismo se navikli. Tome još bi počesto dodali najavu nove četničke ofanzive i novih konvoja izbjeglica.

Četnici su svoje prve linije približili na svega pola kilometra od naše kuće. Pucalo se, a mama i ja smo bile same u kući. Mahala je bila pusta i sablasna. Tata je došao uznemiren i rekao mami da spremi stvari i to samo najnužnije, jer će za neki sat, čim bude mogao čika Fadil doći po nas autom da nas vozi za Travnik.

Tata je inače, prakticirao da mama i ja zadnji idemo od civila iz Turbeta, jer je primjetio da ljudi u mahali prate naše prisustvo i misle da ako je komandantova porodica kod kuće, onda je i njima sigurno da ostanu, a ako mi krenemo bježati, onda i oni moraju. Tata je znao da će se svaki vojnik bolje boriti ako mu je porodica odmah iza leđa. Tata je znao da je svakom vojniku, njegova porodica sva njegova domovina. I tako smo mi ostali i uvijek iznova ostajali posljednji u mahali.

Mama se objesila tati oko vrata i kroz jecaje ga preklinje da on i burazeri pođu s nama. Nakon što je mama, onako sva u behutu počela da rovari po nekim čudnim mjestima, kao što je neka rupa u lamperiji na zidu, tata mi je prišao sa „Slovenkom“ u ruci i stavio je pored mene i još uvijek držeći ruku na njoj reče: „Ovo je odsad tvoja puška. Mama ne zna pucat. Ti znaš. Neka bude tu uz tebe dok Fadil ne dođe... nemoj se bojati. Ništa vam se neće desiti. Ali ako...“ Zamuckivao je i mrmljao nešto drhtave brade, ne znajući ni sam kako da mi kaže, više se ni ne sjećam kojim riječima ili sam ih ja jednostavno naslutila, ali to je značilo da moram da pucam u četnika ako nam uleti u kuću, ali eto, tata me očajno uvjeravao da se to nikako neće desiti, jer on i njegovi suborci to neće dozvoliti.

...

I stvarno je bila moja „Slovenka“. Tata je više nikad nije ponio sa sobom. Uvijek je stajala na istom mjestu u kući. Čistila sam je, iako to nije bilo potrebno, jer se iz nje nije pucalo. I prošle su godine poslije rata, ona je stajala na istom mjestu, dok je jednom nismo smjestili u vakuumsku vrečicu i zakopali. Ali tad već moja „Slovenka“ više nije bila povod da se osjećam kao „faca“ među malom rajom, jer imam svoju pušku iz koje znam pucati. Tad... dok su izvlačili zrak iz nje, sasvim je drugčije osjećanje vladalo u meni.

Kada tereti spadnu na pleća tvoja, Bosanče...
Ma koliko krhak i malen bio... BORI SE!!!

Putujući od korjena do pupoljka, sjećajući bezvremeno stijenje na predke i usude davnih, svoj prvi udisaj i trenutak kad proplakah, prvi bojažljivi korak, osmjeh... dođoh pred vlastito lice, zgrčene vilice i vlažnog pogleda što stremi nebu.

Unutarnji glas. Dubina mu seže u utrobu same zemlje iz koje ponikoh. Ja sam zemlja, čvrsta stijena i meki mulj, planinski brzak i ustajala bara... Oko mene se prostire uspavana rodna gruda, a iz mene njezin šapat, čas pjesma, čas vapaj... videć' sliku onoga što sniva, udišući miris krvi i meda.

Pjevaj, domovino!

Pokaži mi mednu rosu pod bijelim vratom i mahale kad fenjere zapale. Pjevaj mi uzdahom milog gondžeta, šap'tom ašika kraju džulova granja, cvrkutom bulbula u svitanja... opij me mirisom behara, vruće pogače i kahve sa divana...

Pjevaj domovino... i zemljom i nebom, i vjetrom i potocima, i poljima žitnim i stijenama, i mahalama i mezarjima, i aškom i sabljom, i suzama i krvlju, i majkom i čedom... pjevaj!!!

Pjesmom mi je lijepo mrijeti...

Kažu da se sudbine miris osjeti u djetinjstvu. Da li se to opet moj ego hrani? U nezaborav, takve izreke nikad ne šalje. Ne znam od čega se više utječem dok o ovome pišem, vlastitog ega ili prkosa sudbine. Znam ja da mi plodovi truda neće izmaći i da će biti moga nijeta utjelovljenje, jer mi je za to obećanje dato. Ali kako se oprijeti snovima o životu i smrti, kojima lice oslikam i tijelo izvajam, a znam da sudbini lice možeš vidjeti, tek kad se za njom osvrneš i nema te zamisli ljudske koja će joj izgled naslutiti. I to je obećano...

I u trenutku, kad mi svijest o tome dođe, tek me utješi nada da sablju svoju iz ruke, nikada neću ispustiti, ni u samrtnom času! Pa šta god sablja značila. Riječ! Izgovorena, zapisana, naslikana, prešućena... ili nježnost moga dodira, pogleda, bližnjemu, voljenome, djetetu... ili, pak, sama sablja. Nek' je prokleta, ako je krvlju dušmanskom ne odjenem!!! I srce nek' je prokleto, ako u njemu ni prezir prema zlu i besmislu ne ostane, sve dok duša tijelo ne napusti... ako mojoj sudbini ne bude te blagodati, da se vlastitom rukom ili rječju zlu uzinatim.

A sve bih dala Jedini, da me toga Dana upitaš za moju smrt, pa da Ti kažem: Zbog Tebe!

A kto je ta? Odakle je...

Stečeno ili urođeno? Zar uopće to može biti bitno onme ko vjeruje u sudbinu!? Al eto, zbog toga, što je Bog sudbini dao da fercera po prncipu uzrok-posljedica, jer jedino kao takva može da bude pouka, onima koji pouku primaju, onda je sasvim jasno da je, kao takvu, trebamo tretirati i koristiti je da dođemo do spoznaje.

Je li moguće da je porodično porijeklo, tj genetika bila presudna da jedna mala djevojčica osjeti kako ima svoj „veliki“ zadatak na ovome svijetu? Pogled unazad, pogled korjenu... i gle ima nakih vojnika, što domovinu zasijaše tijelima svojim... i gle moga oca, ljiljan zlatni mu u ladici prašinu kupi, a ni prašina mu sjaj ne skriva, koliko pljuvanja zavidnih i pakosnih, koliko nemar nezahvalnih podrumaša u mekim foteljama, i opet kaže: „Kad bih znao, da će sve isto opet da se desi, sve bih opet isto uradio! Nisam se ja borio za ljiljana, ni za povlastice, ni za priznanja kojekakva! Borio sam se da mi dušman preko praga kućnog ne pređe. I Boga mi, i nije!!!“.

Znali su ponekad, kad nestane hrane vojnicima, da prođu kroz mahalu sa tačkama i da od ljudi kupe hljebove. Mama tada, od „pravog“ brašna napravi hljeb, a svojoj djeci onaj mljackavi od riže i dok je gledam s nevjericom kako ga iznosi zažarenog i mirišljivog, kaže: „Ovo je hljeb za vojnike!“.

I brat najstariji je svojevremeno kupio tijela svojih školskih jarana, komšija, prijatelja s koše, znanih i neznanih. Znao je kad se vrati sa smjene, iz saniteta, da se smije najglupljoj sitnici i toliko se zakocene, da poslije čovjek ne može da razazna razliku između „oplak'o od smjeha“ i samoga plača. Poslije rata je zijanio sve što bi započinjao, iako je nekad bio dobar sportista i učenik. Ta letargija i boemizam su ga držali sve dok nedavno nije dobio sina.

Mlađi buraz rahmetli, je bio artiljerac i uvijek smo se smijali njegovoj priči kako je na liniji jeo „rižu s crnim glavama“. Bio je smješten na jednoj visokoj planini do koje se dolazilo šumskim puteljcima i hrana im je rijetko stizala na vrijeme. Jednom prilikom su gladovali dva tri-dana i buljili u zalutalog magarca na livadi, kojeg su vlasnici oslobodili u bijegu od četničke ofanzive. Iako su bili gladni, održavali su u sebi minimum ljudskog dostojanstva i zaludno čekali vojnika sa loncem. Međutim, pala je granata drito pored magarca i raskomadala ga u milion dijelova. To je bio znak! Pojeli su ga! On se bio oženio u po rata i to je bila najveselija svadba u historiji čovječanstva sa trpezom napravljenom „ni od čega“.  Nije ga rat poslao u mrtve. Izvršio je samoubistvo nedavno...

Možda nije ni genetika u pitanju. Možda je odgoj! Kaže stari moj: „Oni imaju puške i haubice, i tenkove, i topove, a mi imamo srca. Iz tog jasno proizilazi da ćemo mi pobjediti.“ Možda još koja njegova: „Decinijama smo moja braća i ja (imo ih je sedmoricu, a on je bio predposljednji po starini) gradili ugled familiji i izgradili ga. Nemoj da se ti posereš na to!“. Mojima je poštenje i obrazovanost uvijek bio kriterij za sve. „Nemoj sine, ovo... nemoj ono... i sine, samo školu ganjaj... i ti ćeš biti moj veliki čovjek!“

Pojam „velikog čovjeka“ i „ratnika“ se urezao u svu moju maštu, od najranijeg djetinjstva. I jeste, ima tu i odgoja, ali još ću o tome, drugom prilikom.